Dnevnik z Italije Rajke Poljak ili
Kako ne treba pisati ako...
...hoćete sačuvati svoju čitalačku ili slušalačku publiku da od smijeha ne dobije bore. Ali neka, to su one dobre bore koje govore da smo se u životu znali i nasmijati.
Ovo je moj prvi susret s Rajkinim kajkavskim izričajem na putovanju kroz Italiju, sve u svrhu realizacije 8. Spiralnog kanala u blizini Assisija, Italija. Pažljivo sam čitala njen dnevnik od rečenice do rečenice i razmišljam Bogek moj, odakle ta žena izvlači sve te duhovitosti? Čak i u onim trenucima kad bi netko drugi kritiku na ružno, smrdljivo, teško ili nemoguće, napisao upravo tako - ružno, smrdljivo, teško, nemoguće, kroz Rajkine riječi izlaze slike obojene s toliko humora da se jednostavno moramo smijati.
Poanta je u tome da ona sve to piše na takav način kao da nikada u životu nije putovala (što nije točno), i da ništa nije vidjela.
Svijet gleda očima djeteta i srcem žene. Njezin književni uradak predstavlja nam lice ozbiljne, zabrinute osobe koja se čudi svemu što vidi i čuje. To je lice osobe koja zna
pisati, i te kako dobro, koja nam kroz svoje viđenje predstavlja usputna sjećanja i misli podsjeća na neka druga vremena, na događaje i osobe iz povijesti koji su značajni za krajeve kroz koje su
ona i njen suprug Vlado putovali. Ništa ne smije ostati nespomenuto.
Očito je da se radi o psihički smirenoj i velikoj umjetnici (valja spomenuti da je Rajka prije svega izuzetna slikarica koja u svoje prve jutarnje sate prakticira jogu i meditaciju) i koja zna i od riječi stvarati slike. Svoje viđenje puta i svoje osjećaje ne ustručava se izraziti pravim domaćim riječima, onak kak bi se spominala z svoji susedi ili nekim svojim bližim kojima bi povedala kaj je na tom putu se vidla.
I opet sam se pitala, može li ona tako do kraja tog svog iskričavog dnevnika?
Uvjerila sam se da može.
- Piči Vladek dalše po avtoputu, Asisi ostaje se menši i menši za nami, mene se več gerde pripušile, rit me zabolela, a Vladek se spomine z bogekom na ne baš najlepši način. Pak sem se po trejti put uverila da si puti vodiju vu Rim, jer bez obzira kaj smo trebali vu Asisija Vladek je več dvajst kilometri vozil po ceste za Rim. Stigli mi več do Figlia. Vidla sem da je vrak odnesel šalu, pak sem znuovič zmoljila tri Zdravomarije. Viš ti vrapca – to zbiljam deluje, nis još trejtu doveršila, a več sme našli pravega puta. (Navod preslikan ODAVDE)
Izuzetna kvaliteta ovog pisanja je u korištenju originalnog govora zagorskog kraja iz kojeg Rajka potječe i kojeg tako fino i pažljivo njeguje.
Njen dnevnik mora se čitati pažljivo kako nam ne bi promakle nešto važno, a važnoga ima veoma mnogo. Iz njenog pažljivo biranog izvještaja iliti dnevničkog putopisa, može se naučiti veoma mnogo, kako o ljudima koje susreće, o gradovima koje posjećuje, pa tako i o Rajki koja nam sve to tako prezentira da nam se čini kao da ju na tom putovanju slijedimo, da putem hodamo pored nje. Dok čitam ovaj dnevnik čini mi se kao da ću svaki čas čuti ono njeno A kaj?Hočeš još?
Ovaj dnevnik mogao bi se usporediti s dobro natrpanom vrećom jesenskih plodova. Svi su slasni, izgledaju lijepo, i teško nam se odlučiti koji je bolji. Kroz njene opise govori prava umjetnica, jer samo netko tko zna svijet oko sebe gledati na taj način kao što Rajka gleda, može tako i pisati. Osim slikovnog, gdje nam na vrlo kolorativan način opisuje slike bračnog života, male komadičke koji u konačnici služe kao začin svemu, njen dnevnik odiše i veoma jakim pjesničkim izričajem.
- Vrnuli sme se prav žifčani. Tak da nes imela ni vole nekaj od kuplenoga – skuhati. Neg sem na hrge zrezala pancetu, pljesnivu nekakvu klobasu i kruha z paradajzem pak sem se skup hitila pred Vladeka tak serdito da mi se bokček skerem zagotil. Se mi ga je bil žal. Mam me i srditost napustila. Gdaj sme se dobre spodrigali su nam se i osmehi vrnuli. Ne zgoršega napomenuti da sme tega našega obruoka jeli, neprosvečeni i neupučeni, na stuolu – umetničkem rekvizitu. Več druge jutre je najnem osvanul napis na englečšine: Prosim najte na vem stuolu jesti. Fala. Koga si ga vraga uonda tuj podlekla, baš na te lepe, jedine terase? Poklem sem fort Vladeku pretila, če se nepodobne ponašal, da bu našel novuga napisa.
Kopanje spiralnih kanala koje je u biti veoma ozbiljan posao, opisano je kao prava komedija. Kopanje tvrde zemlje nekoga bi natjeralo da moguće i odustane, no, Rajka i njeno društvo svoj su posao unatoč svim problemima, odradili do kraja. Jer, tako se mora. Zadovoljstvo je prisutno jedino nakon dobro obavljenog posla.
- Mu je kramp vu rukah zgledal kak dečja igračka, a ja sem ga pak jedva zdigla. Lepe sme se posložili, prignuli glave i jene tri vure grebli kak da iščeme skrite blage. Bili sme vredni. Zde se več lepe i fejst vidi spirala kak čez dvorišče spred Hiže – sverdla. A ni bile lefko. Zemla trda kak kamen, žilaveša i od mene i još tri takve. Nu, Vladek je tak fletno naskakal na štihaču da ju je i spigati vuspel.
No, da ne bih ovdje otkrivala sve detalje Rajkinog dnevnika. Ponekad u njenim opisima, kad bi ih izvadili iz konteksta, nalazimo elemente komedije, ponekad drame, a ponekad i elegantno prikrivene elemente kriminalnog romana. No, ovo zadnje rezultat je Rajkine bujne mašte. I dok ovo pišem, pred očima mi je Rajka, zbigecana onak kak treba, fina frizurica na glavi, na nogama lepe cipele kaj, Bogek moj, stiščeju, kak i moraju stiskati sve lepe nove cipele a ona se ipak smije i klima glavom kad da razume se jezike ovog sveta i okolice. Ah, ali takve večere nose i svoje posljedice. Slađe se spava..
- Četrtek je počel z boli vu mišičem, vu pleči, vu tetivah, vu nogah i rukah, same me lasi nesu boljeli. Vladeka takaj. Sejene je skočil z postele kak zajec i zdigel nosa v ljuft. Misljim da je šnjofal kaj za fruštuka imame. Ja sem se pretepla i z tešku muku jogu odglumila.
I kako da se nakon svega ne nasmijem?
Putujući svijetom i kopajući spiralne kanale kojima se traži jedinstvo i dijeli ljubav sa svim vidljivim i nevidljivim na Zemlji, Rajka i njen suprug nikako ne zaobilaze posjetiti izložbe likovnih umjetnika, stare građevine, crkve, pa onda, naravno i lokalne restorane, jer, ako puno hodaš, onda moraš jesti, ne? A ako jedeš, onda moraš probati i specijalitete koji se pak onda moraju zaliti z kupicom koja, i prije nego ju Rajka progutne, bude uspoređena s onim domaćim, koje je ostalo i u zadjnoj misli i košćici njenog bića utkano. Zagorje. Njena domovina.
Da ne bi mislili da su Vlado i Rajka samo špancirali, moramo reći da su u međuvremenu spiralni kanali bili iskopani, poravnati i kolci povezani na pravim mjestima i na pravi način, na njihovim mjestima. Spirale koje razumiju sve jezike svijeta. I onaj, još jedan, na kojem im Rajka govori. Zagorski.
I na kraju, kad se vrneš doma, ma gdje taj dom moral biti, niš u životu nije dobro bez domaće zagorske juhice.
Sonja Smolec, 5.10.2015.
P.S Ovaj je tekst Vlado Franjević preveo na njemački i u skraćenoj formi pročitao 11. listopada 2015. na zatvaranju Rajkine izložbe u Lihtenštajnu.
Veselit će me ako nađete vremena i volje kliknuti i na slijedeće poveznice:
- Facebook foto album 8. SPIRALNI KANAL
- Video NA PUTU ZA ARTESTUDIO GINESTRELLE
- Video 8. SPIRALNI KANAL (Part I)
- Video 8. SPIRALNI KANAL (Part II)
- Video RAJKA POLJAK IN TERZO PARADISO
- Video CANDLES IN THE 8th SPIRAL CHANNEL
Kommentar schreiben